Pribijanje na križ
Još od sredine 19. stoljeća grupice katolika po svijetu sudjeluju u obredima pribijanja na križ. Počelo je sa skupinom 'samobičevatelja' u Novom Meksiku, koja je odlučila svake godine uprizoriti raspeće, doduše samo vezivanjem. No na Filipinima ljudi se pribijaju na križ čavlima. Rolando del Campo već je stekao slavu obećanjem da će se 15 godina zaredom dati pribiti na križ 'ako mu Bog sačuva ženu kroz komplicirani porod'. Trenutačno otplaćuje dug.

Četveronošci
Radi se o skupini sirijskih monaha iz kasne antike, na engleskom 'grazers' (doslovno 'oni koji pasu'). Dali su zavjet da će hodati četveronoške, pasti travu i skoro sve jestivo što nađu na tlu bez korištenja ruku. Živjeli su uglavnom po planinskim predjelima, na otvorenom, a odbijali su uzimati kruh, meso i vino. Smatrali su da stupanj čistoće tijela odražava stupanj onečišćenja duše te su predvodnici skupina bili fascinantni primjerci prljavštine.

70 kila oko vrata
Sveti Euzebije nosio je lanac težak 70 kilograma koji mu je povezivao vrat i leđa. Zbog kratkoće lanca bio je prisiljen biti konstantno pogrbljen, a nosio ga je 40 godina, sve do svoje smrti. Impozantna biografija uključuje i trogodišnji boravak u sasušenom bunaru.

Šimun i njegov učenik na stupu

Život na stupu
Svetačkim trendseterima palo je na pamet oko 5. stoljeća popeti se na visok stup i tamo provesti ostatak svog života. Čovjek s vizijom zvao se Simon i proživio je tako 37 godina bez da je ikada više dotakao tlo. Nakon što je od-stupio s pozornice života, patent je preuzeo njegov učenik Daniel koji je potukao svog mentora. No nakon samo 53 godine provedene na stupu, otkazala su mu stopala te je, umjesto da se spusti, odlučio leći na bok i u tom položaju odradio preostalih 14 godina. Ideja je bila tak dobro prihvaćena da se tražio stup viška. Znalo se dogoditi da su se dva 'stupostajača' našla jedan pored drugog i svađala oko različitih teoloških stavova.

Biblija napamet
Egipatski monah Ammonius naučio je napamet cijelu Bibliju, kao i tisuće redaka iz svetih spisa kršćanskih autora. Od svoje rane mladosti jeo je jedino sirovo povrće i kruh i žigosao se užarenim željezom kad bi pao u napast. Prijatelji su za njega govorili kako nisu nikada vidjeli čovjeka slobodnijeg od strasti. Međutim, svojevremeno je prijetio rezanjem jezika kako bi zadržao status monaha s obzirom na to da ga je okolina htjela zarediti za svećenika.

Flagelanti
Bičevanje samog sebe postalo je praksa u nekim asketskim monaškim redovima oko 11. stoljeća. Poznat je zapis Dominicusa Loricatusa koji je pročitao svih sto i pedeset biblijskih psalama dvadeset puta u tjedan dana. Ne zvuči pretjerano pokornički dok se ne doda detalj da je nakon svakog psalma izbičevao svoja leđa 100 puta. Praksa samobičevanja proširila se poput napalma po Italiji u 13. stoljeću. Poznat je nerazjašnjen slučaj u Perugi kad je tisuće ljudi zahvatila flagelantska manija te su krenuli obilaziti ulice uz prasak bičeva.

Flagelanti - ilustracija iz 15. stoljeća Hartmanna Schedela

Samokastracija
Najživlji primjer brutalnog odstranjivanja svake seksualne napasti u crkvenoj povijesti definitivno je Origen. Taj enciklopedistički učenjak iz 3. stoljeća već bi odavno bio uvršten u listu katoličkih svetaca da si nije odrezao testise doslovno shvativši redak iz evanđelja 'da su neki sami sebe onesposobili za ženidbu'. Origen je, naime, predavao na školi koju su pohađali i muškarci i žene te je htio unaprijed otkloniti svaki mogući razlog za skandal kod nevjernika.

Isplakivanje očnih kapaka
Jedan od popularnijih oblika pokore kod istočnjačkih monaha bilo je plakanje. Prema njihovom vjerovanju, suze umanjuju osjećaj ega, sklonost ljutnji i požudi. Umjetno raspaljivanje grižnje savjesti bilo je poželjno oružje svakog monaha. Otac Arsenije, upravitelj samostana, prolio je toliko suza da je izgubio očne kapke. Drugi monah plakao je bez prestanka dan i noć kroz dvije godine. Suze koje su trebale biti suze oslobođenja, za mnoge od njih postale su čista neuroza i ovisnost o depresiji.

Reci 'ne' vodi
Atanazije, poznati teolog, u svojim spisima hvali pustinjačkog kolegu Antuna i njegovo 'sveto' užasavanje od čiste vode. Antun nije nikad 'uprljao' vodom svoja stopala osim u najgoroj nuždi. Anali slično pišu o Svetoj Eufraziji. Ušla je u samostan od stotinu i trideset časnih sestara koje nikad nisu prale noge i koje bi se stresle na spomen kupanja. Iz istog razloga kažu da Sv. Amon nije nikad vidio sebe golog.

Šiljasti lanac koji koriste članovi Opusa Dei

Lanac sa šiljcima
Malo je poznato da pripadnici katoličke organizacije Opus Dei, i danas vrlo utjecajne unutar Crkve, svakodnevno po dva sata nose šiljasti lanac uboden u gornji dio bedra. Bolno mrtvljenje ostavlja male rupice u mesu i članovi su vrlo oprezni da se to ne primijeti. Tako, na primjer, nose produžene kupaće kostime kad god su na javnim kupalištima.

www.tportal.hr