| Otvorenje izložbe Tošo Dabac i njegov Atelijer u Arhivu Tošo Dabac, u Ilici 17 u Zagrebu, pravi je povod za pregled života i djela oca hrvatske moderne fotografije. Izložba je otvorena do 1. listopada, a može se razgledati od 12 do 16 sati |
 |
|
|
|
U povodu stogodišnjice rođenja nositelja titule 'majstora fotografije' objavljen je četverojezični katalog 'Tošo Dabac, život i fotografije', koji donosi izbor od 50-ak fotografija i osnovne podatke o autoru, a od početka svibnja Arhiv Tošo Dabac, kojim upravlja zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, otvoren je javnosti. U listopadu, mjesecu fotografije, bit će pak održano više predavanja, radionica i projekcija filmova.
Rođen 1907. u Novoj Rači kraj Bjelovara, krsnog imena Teodor Eugen Marija, klasik svjetske fotografije Tošo Dabac nakon osnovne škole seli se s obitelji u Samobor. Kraljevsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Poslije druge godine napušta studij prava na Sveučilištu u Zagrebu. U isto vrijeme zaposlio se kao voditelj propagande i prevodilac filmova u Fanametu, a u istoj funkciji prelazi u Metro Goldwyn Mayer, uređuje časopis Metro-Megafon i sudjeluje u organizaciji snimanja filmova.
Godine 1929. od oca je dobio prvi fotoaparat. Tri godine kasnije Tošo ima prvu izložbu. Potpuno se posvećuje fotografiji i slijede izložbe u Pragu, Philadelphiji, Luzernu, Antwerpenu, Beču, Ljubljani, Frankfurtu, Munchenu, New Yorku i Zagrebu. Izlagao je u društvu velikana fotografije kao što su B. Abbott, D. Lang, Man Ray, L. Moholy-Nagy, E. Weston Brassai, H. C. Bresson i drugih. Od 1957. Dabac je član Međunarodne
federacije za fotografsku umjetnost, a njegovim fotografijama bivaju opremljene mnoge knjige i monografije poput 'Metropole Hrvata', 'Freske i ikone', 'Bogumilska skulptura', 'Meštrović', 'Augustinčić' i dr. Novinske stranice da se i ne spominju.
Na Dapca je utjecala pojava dviju vodećih grupa umjetnika Zemlja' i Grupa trojice, koje su formirale razmišljanje tadašnje generacije umjetnika, a koje se kretalo u dva smjera, socijalno i pejzažno-etnografsko. U tom kontekstu valja promatrati i možda najupečatljiviji majstorov opus fotografija - onaj iz razdoblja između 1931. i 1941. godine. Riječ je o ciklusima 'Bijeda' i 'Ljudi s ulice' kojima kamerom zaustavlja i trajno bilježi život ulice, prosjaka, sajmišta i procesije, pripadnike rubnih društvenih grupacija. Te fotografije mnogi uspoređuju s onima Henrija Cartiera Bressona (1908-2004), jednog od najvećih svjetskih fotografa svojeg vremena, Francuza koji je podigao 'snap shooting' na novu umjetničku razinu. Kao i Bresson, Tošo je posjedovao onaj rijedak dar hvatanja presudnog trenutka malih, svakodnevnih drama, odnosno hvatanja ozračja. Budući da je svoju pažnju prvenstveno usmjeravao na svakodnevicu, u literaturi se Tošo najčešće spominje kao predstavnik socijalnog usmjerenja. No na njegovim su radovima i prizori krajolika, arhitekture, spomeničke baštine, a Zagreb motivski zauzima najveći dio opusa.
U tom snenom, kišnom i istodobno užurbanom Zagrebu nekadašnji atelijer Toše Dabca u Ilici 17 bio je kultno okupljalište zagrebačkih umjetnika i intelektualaca 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća. Nakon njegove smrti 1970. godine (Tošo je preminuo vozeći se autobusom u svoj dom na Gornjemu gradu), atelijer je preimenovan u Arhiv Tošo Dabac, a vodio ga je njegov nećak i nasljednik, fotograf Petar Dabac, koji tu 1980. osniva galeriju.
O zanimanju za opus Toše Dabca svjedoči i podatak da je na naslovnici prvoga španjolskog prijevoda Krležina 'Povratka Filipa Latinovicza', na zahtjev izdavača Editorial Minuscule, njegova fotografija 'Magleno jutro'. A za vrijeme bombardiranja Banskih dvora u Domovinskom ratu sanduk s njegovim fotografijama premješten je u Ljubljanu pod okriljem noći. Do granice sa Slovenijom sanduk je putovao u kombiju, a slovenske su mu vlasti nakon prelaska meje pružile zaštitu. Isto je ponovljeno prilikom povratka blaga u Zagreb.
Danas, kada se fotografija etablirala kao samostojeće umjetničko djelo i kada pojedine umjetnine te vrste dosežu iznose iznad 10.000 eura (npr. 'Autoportret' Roberta Mappletorpa), valja se prisjetiti Tošinih zasluga u njezinu, kao i promicanju hrvatske kulture. I ne samo to: i amaterski i profesionalni fotografi svakodnevni su svjedoci jednog od obilježja primitivnog društva – straha od fotografiranja. Veliki korak prema ukidanju istoga također pripada među Tošine zasluge.
www.tportal.hr
|
|
|
|
|
|
|
|