Prikaži sve | Rubrike | Pretraživanje | RSS

Pasji život Kategorija :: Kolumna Broj prikaza: 1305 ... minuta grebem po tvojim vratima. Glumiš da me ne čuješ ili misliš da ću odustati ako pomislim da me bezuvjetno ignoriraš? Misliš da će kolumna biti bolje napisana bez mene jer, kažeš, utječem na tvoju koncentraciju, zavaravam te spavajući na tvom krevetu (čija mi naslonjenost na hladnoću zida sasvim odgovara) pa baš kad se uživiš u pritiskanje grafitne alatke o bijelu površinu A4 formata počnem hrkati. Misliš da s pravom tvrdiš da si intelektualni snob, da je filozofija majka svih znanosti i da si ti uvijek u pravu? Misliš da je tolerancija utopijska kategorija i opetovano to argumentiraš činjenicom da je Slovenija u Europskoj uniji, a odbija sagraditi džamije. Misliš da razmišljaš više (i bolje) od mene? Previše misliš.     Opa, puštaš me u sobu. S četiri meka jastučića (čisti su, bez brige, obavio sam oralnu higijenu poslije trčkaranja i njuškanja u vrtu) tapkam sigurnim zaletom do kreveta. Gledam te izgubljenu za velikim radnim stolom. Da si Homer, zazvala bi muzu da ti pomogne. Da si Poe, pomogao bi ti apsint, a na Blakeovom bi te mjestu inspirirao meskalin (pe-em-efovski stručno potkovana Pamela javlja da je to meskalin od kaktusa, zvan peyotl) koji je kasnije Huxleyu i Morrisonu otvarao vrata percepcije. No, ti si ti, osuđena na zeleni čaj i mene. Možda si me zato, u toj ljudskoj maniri imenovanja, etiketirala kao prijatelja mudrosti. Moram li i ja biti žrtvom tvoje podložnosti filozofiji? Kao da se ne iskaljuješ dovoljno na papirima i prijateljicama. Valjda se zato i kaže pasji život.      Piši o meni. Hajde. Bit će zanimljivo. Prvo napiši da se zovem Filos i time ti je ispunjena kvota filozofičnosti za danas. Ne moraš opisati cijeli moj dosadašnji život (uf, četiri su godine brzo proletjele, još kad ih pomnožim sa sedam...), već samo ispiši pokoju zgodu i s pola ćeš snage ispuniti barem dvije kartice teksta.         Sjeti se kad sam ti stigao kao dvomjesečna crna uplašena štruca. Te je noći svjetlo u tvojoj sobi dugo bilo upaljeno jer nisi pogled odvajala od ispitne literature koju si sutradan polagala kod svog omiljenog profesora Puhovskog. U gluho sam doba noći pao sa stepenica i cvilio zbog natučenog rebra. Nisi se ljutila što sam te učinio neispavanom jer sam ti, barem tako misliš, donio sreću. Možda bih, praznovjerja radi, još koji put trebao pasti s tih stepenica pa da konačno položiš preostale ispite? Sva sreća što nisi praznovjerna, iako čitaš horoskope i nosiš nekog „srećonošu“ u ostarjeloj Ajax pernici. Ima Green Day pjesmu za tebe: Walking contradiction. Ti, pak, kao svoje tematske pjesme navodiš Paint It Black i Sympathy For The Devil. Čekaj malo, zar ne bi trebala pisati o meni? Ti i tvoja književna teorija – svako pisanje je pisanje o sebi, bla bla bla...         Kao mladunče njemačkog ovčara u razvoju doživio sam prvo klanje pura i purana (pssst, neću navesti njihov broj kako ga europskounijski Godot ne bi zapamtio i zapečatio ako se slučajno pojavi). Sjećaš se? Tvoj je otac narezao meso kako bi ga majka kasnije pospremila u hladnjaču (popularnu kištru) i bezbrižno okrenuo leđa stolu. Vidjevši uredno narezane šnicle doživio sam trenutak otkrivenja. Sreće li! Blistali su u sirovoj nezaštićenosti i nezagrađenosti puta do njih. Bio bi grijeh ne gricnuti ih. Dobro, ne potamaniti ih. Mesožderski propovjednik u meni je kliknuo: „Haleluja, brate! Zahvalimo se na darovima, haleluja!“ Za koju sekundu kilogram i pol purećih šnicla radosno je hodočastio mojim probavnim traktom. No, uskoro je tvoj otac uočio moj grijeh, moj preveliki grijeh! Tada sam naučio lekciju i onaj mesožderski-haleluja-propovjednik u meni je egzorciran (i dobro da su mi kosti ostale na mjestu od kažnjavateljeve ruke). Tog je dana, naime, tvoj otac u meni ubio onoga čiju je smrt, koje stoljeće ranije, Nietzsche potpisao.         Kad bolje promislim, to ime koje si mi dala determinira svaku priču o meni. Kad napišeš da mi je omiljeno prebivalište fotelja u dnevnom boravku, odmah se sjetim naslonjača kao osnovne scenografije za bilo čiju ulogu kontempliranja. A i refleksivni odmak od svega što govoriš vrlo dobro imitiram jednostavnim nakretanjem glave u stranu – znaš, psi kojima se ne da stalno razmišljati, taj proces barem znaju odglumiti.         Ometam te svojim glasnim protezanjem. Samo da zijevnem koji put... polako... pa da stanem na snene papke... Pusti me van, priroda zove. Dok ne udovoljim mjehuru (možda i debelom crijevu, s nama se psima nikad ne zna), napiši još nešto o meni, npr. o keksićima kojima si me razmazila, a mogla bi ubaciti i koju o Tekutu koji je zapeo u Švabiji.         Reklama o tome kako su psi zakon te pokorila pa sad taj zakon štuješ na više načina no prije. Naime, kupuješ mi kekse i spremaš ih u ostavu (više volim kad kažeš špajza; š u špajza asocira me na š u šetnja) pa me svaki dan podsjećaš koliko sam ja, mrcina od šezdeset kilograma, zapravo razmažen. Kad smo već kod toga, ubrzaj malo s pisanjem da možemo otići do špajze, no dobro, ostave. I gdje je više Tekut? Otkad je u Njemačkoj, ne dobivam dodatne kosti. Ma, taj Wiesbaden! Pozdravi ju, reci joj da je i ja iščekujem, kao i onu loptu koju mi je odavno obećala, a nikako da ju donese.      Evo, vraćam se s dvorišta, pusti me, nemoj da dugo grebem, znaš da se onda zainatim pa tvrdoglavo stojim pred vratima dok ti hladan zrak ulazi u kuću, a ti uzaludno povisuješ ton na mene. Ma dosta sam te inspirirao. Vrijeme je za kekse i igru. Sjeti se reklame – tko je ono zakon? I nemoj mi sad mudro izgovoriti ime svog najdražeg piva. DODATAK: Bahatim se, bahatim, pa ću spomenuti Aresa, Byrona, Dona i Snoopyja – svojim su vlasnicama i oni zakon, ali moja ih je preduhitrila literarnim hvalisanjem.

Comments Trenutno nema komentara. Za komentar kliknite ovdje.