Prikaži sve | Rubrike | Pretraživanje | RSS

Kad vlakovi utihnu ili kako bi Ana Karenjina preživjela Kategorija :: Kolumna Broj prikaza: 2602 Pouzdanost, točnost, susretljivost, učinkovitost, brzina – riječi su koje ne mogu biti upotrijebljene u istoj rečenici s Hrvatskim željeznicama, osim u niječnom obliku ili u suprotnom značenju. Hrvatske željeznice. Zvučne li sintagme! Tako je zvučna da nudi razne predodžbene varijante. 1. BALADA IZ PREDGRAĐA          «A nekog nema i nema, a mor'o bi proć'…». «Netko» je vlak, posebno onaj na relaciji Zagreb – Bjelovar. Pejsaž Cesarićeva debelog blata kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu preslikan je tik uz pokvarljive vlakove za koje u posljednje vrijeme sve češće mislim da bi putnicima trebali plaćati, a ne naplaćivati vrhunsku avanturu zvanu putovanje iz Zagreba u Bjelovar. 2. VAGONAŠI          «Al' rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi…». Utjehe nema ni u rakiji, ni u stopostotnom alkoholu ako vam u dvadeset prvom stoljeću treba više od pet sati da biste prešli pišljivih osamdeset kilometara. Predsokratovska Zenonova aporija o Ahileju i kornjači (Ahilej ne može stići kornjaču jer mu ona stalno odmiče) u današnje je vrijeme nedoumica o vagonima i Bjelovaru – vagoni ne mogu stići do cilja jer se lokomotiva neprestano kvari pa nam Bjelovar stalno odmiče, iako mu se, figurativno rečeno, približavamo. 3. KLASIK MATE LOVRAKA          Nije potreban nanos snijega da bi se vlak za Zagreb (isto vrijedi i u povratnom slučaju) zaustavio. Mogu mjesecima spremati ljupke ispite kakve je samo kroatistička katedra sposobna smisliti (jedno u nizu pitanja bisernog sjaja jest navesti broj izdanja određenih djela određenih autora za njihova života i nakon njihova života), i svejedno ne dobiti priliku niti da ispit takvog kalibra padnem/ne položim. I to zahvaljujući sintagmi koju izgovaram uz fanfare – Hrvatskim željeznicama! Zašto se vlakovi odluče u krucijalnim trenucima na višesatne stanke? Alibi je briljantan, nema što, viša sila je izlika koja ne tolerira daljnja propitivanja. Viša sila?! Otkad su zastarjele lokomotive i drugi mehanizmi iz strojarske terminologije na meti više sile? Još samo očekujem plamteće grmlje i razdvajanje presušenog Panonskog mora kako bih posumnjala u nazočnost svetog Feruma, nadzemaljskog željeznog bića koje sadistički voli i sebi, i putnicima trošiti vrijeme pa reklamirati svoju «višu silu» sposobnošću zaustavljanja vlakova, ali i mojih ispita (jer ću nakon dva peterosatna putovanja u samo tjedan dana idući rok dočekati tek za tri mjeseca). Možda imaginarni sveti Ferum na piku ima postkomuniste na Filozofskom fakultetu koji su zidove kluba studenata ukrasili kombinacijom grafita Isusa i Marxa. Sve je moguće. Upravo zbog toga dobivam nadrealne ideje pa poželim kontaktirati Williama Engdahla i pitati ga vidi li i on u Hrvatskim željeznicama dobar materijal za novu, posttranzicijsku teoriju zavjere. 4. POKVARENI TELEFON          Ma zaista, postoji li itko tko vjeruje u Hž-ovske tvrdnje da je za rad na informacijama potrebna diploma fonetike? Čak ni zastarjela aparatura ozvučenja, ni preglasna jata golubova ne mogu opravdati nerazumljivu dikciju krasnoslovitelja informacija za putnike na peronima. 5. SRP I ČEKIĆ NA CRVENOJ PODLOZI          Kupei nekih putničkih vlakova kao da koriste osvježivač iz sedamdesetih (odnosno, ne koriste ga), a interijer ne mijenjaju kako bi atmosfera nikad prežaljenog socijalizma što dulje ostala s nama. Moda se vraća, retro stil je «in» pa je i sveti Ferum sklon retrospektivi: Živi, živi, duh slavenski, živjet ćeš vjekov'ma; zalud prijeti ponor pakla, zalud vatra groma… 6. SPAŠAVANJE ANE KARENJINE          Da je Tolstoj kao mjesto radnje sudbonosnog čina svoje junakinje ponudio prugu Zagreb – Bjelovar, ona bi se možda izvukla. Trebalo je samo romanu realizma dodati nekoliko SF elemenata, vremenski stroj i drugu državu. I mene kao deus ex machinae. Naime, svaki vlak kojim u posljednje vrijeme putujem neprestano se kvari i uzima preduge stanke. Stoga bih ja Ani Karenjini došla kao razrješitelj radnje – ne bi bilo vlaka da je pregazi i ona bi možda izabrala pro-life soluciju. 7. «ŽELJEZNICU GUTA VEĆ DALJINA…»            Ali u daljini nema vlaka. Je li Matoš pomislio na to dok je na samrti pisao Notturno? Vlak za Bjelovar već dva sata stoji u pustopoljini pred Vrbovcem, zarobljen mrakom i nepokretljivošću. Suputnik do mene kaže da je u blizini vojni poligon te kako se u ovo vrijeme odvijaju vojne vježbe. Ne znam  je li ozbiljan ili zbija šale, ali mojoj paranoji ne treba mnogo da se rasplamsa. Već vidim zalutale metke i podivljale tenkove kao PTSP-ovsku ostavštinu 29. rujna 1991. godine. O tomu drugom prilikom. Vratimo se simpatičnom, no neidentificiranom suputniku. Iznosi podatak da je već pet-šest puta doživio da mu se netko baci pod vlak te kako onda slijedi višesatna procedura policijskog očevida. Odmah odgovaram kako se nadam da mu ovo nije sedmi put (ipak se stalno hvalim kako bi moja nazočnost u vlaku spasila život ruskoj junakinji). Momak je nažalost velebno kopneno prometalo napustio u Vrbovcu pa nije doživio kulminaciju na križevačkom kolodvoru gdje smo bili prisiljeni čekati narednih devedeset minuta. Razlog? Pogađate, viša sila. 8. I HAVE A DREAM          Usnula sam san. Jednoga će dana svi Hž-ovi vlakovi biti ono što u prvoj rečenici nisu. Jednoga će dana svi putnici imati sjedeće mjesto i opravdan razlog za cijenu karte. U apokalipsi privatizacije stat ćemo pred sud svetog Feruma i kapitalističkim dosjetkama naplatiti duševne boli uzrokovane kašnjenjima/nedolascima na ispite ili posao. Usnula sam takav san i probudila se. Ipak nisam Martin Luther King.

Comments By Jas @ 18. prosinac 2007 23:50 Genijalan tekst :-)). Pravi užitak čitanja :-)). Za komentar kliknite ovdje.